Priznajem, nisam nikakav borac za ženska prava!
Jer da jesam, izborila bih se za istu zaradu kao kolege na istoj poziciji u kompaniji gde sam radila (i imala čak i bolje merljive rezultate!).
Izabrala sam sigurnost, tj. posao, kako bih obezbedila sinu školovanje i otplaćivala kredit za stan. Logičan izbor, rekla bi većina, zar ne?!
Za mene kompromis! Kompromis koji me odveo do lekara, bolnica i operacija i rada od kuće, bez dana bolovanja.
Danas, biram klijente i kompanije sa kojima ću sarađivati. Luksuz?
Ne!
To je sve ono što sam gradila i stvarala godinama.To je ono što sada mogu da naplatim, jer imam reputaciju “frajera” koji ume i može sve!
I zahvalna sam zbog toga.
Kod novih klijenata, često srećem taj, ajde da tako nazovem, gard prema znanju, iskustvu i radu, koji vrlo brzo bude srušen!
Ono što me ozbiljno izbaci iz takta, pored ljudske gluposti, koja je neuništiva, jeste, poziv na kafu, večeru ili vikend i ako prihvatim i ako ne prihvatim posao.
Svi ćute! O tome se ne priča, ne piše!
Niko mladima ne priča kako se izboriti sa tim, sa šefom/šeficom koji imaju moć da otpuste, smanje platu, ucenjuju!
A to se dešava svud oko nas!
Svi smo pozitivni i srećni i uspešni! Na mreži. Jesmo li? Koliko?
Molim vas, ne šaljite poruke koje ne biste želeli da vaša kćerka primi!
Be the first to comment