Da se razumemo, volim pse! Naročito one velike, čupave, sa velikim očima, nestašne. Dok smo živeli u kući, imala sam kavkaskog ovčara, što bi moja mama rekla – tele!
Znao bi, kad se vratim sa puta i otvorim kapiju, od sreće da me obori na pod i skače i laje oko mene, dok pokušavam onako u štiklama, da koliko toliko dostojanstveno ustanem.
Imala sam istu situaciju pre par meseci. Moram priznati, moj metod nije bio tako suptilan.
Zamolila sam komšiju, koji izvodi svog psa, u par navrata da pokupi blago koje ostaje iza psa, ako ni zbog čeg’drugog, a ono zbog dece iz dva vrtića u ulici.
Čuo me je, ali obično bi se samo okrenuo i otišao.
Letos, kada je smrad po trotoaru bio nepodnošljiv i kada smo svi gazili po ugaženom blagu, odlučim da promenim strategiju.
Izađem vani, pokupim kapital i sve sa kesom, ubacim mu u poštansko sanduče.
Trajalo je to jedno dve nedelje. I trotoar čist!
Kad jedna strategija ne deluje, neka druga,treća, peta će već dati rezultat!
Be the first to comment