Riječ ciklus je grčkog porijekla (kýklos) i znači: krug, kolo, zaokružena cjelina, period. Ako krenemo od evolucije nastanka svijeta, pa ljestvicom sve do čovjeka kao zasebne individue, uvidjećemo da svaka od tih vrijednosti je prolazila kroz različite cikluse. I razvojne i istorijske. Ako ne želimo ići toliko daleko unazad, ostanimo tu gdje trenutno jesmo, u sferi psihologije, i opet ćemo vidjeti cjelinu u obliku kruga, sastavljenu iz različitih pravaca, perspektiva, pristupa. I opet svaka od tih pojedinosti polazi i vraća se na ono isto, paradigmu od koje polazi. A kakva je veza između čovjeka i ciklusa?
Porodica je jedinstven sistem koji se kreće kroz vrijeme i ima, u osnovi, različita svojstva u odnosu na sve druge sisteme. Pojedinac može da bira bračnog partnera, druga, prijatelja, ali porodicu u kojoj se rodi, ne može. Mnogi autori su govorili o konceptu životnog ciklusa.
Može se reći da i danas veliki broj psiholoških teorija govori o jednoj porodici ignorišući multigeneracijski kontekst porodičnih veza koji modelira živote članova porodice. Ono što je važno je da treba shvatiti da događaji na nivou jedne generacije se snažno odražavaju na odnose u svim drugim generacijskim nivoima. Bolest, smrt i druge teškoće su bolna iskustva za porodicu i oni se jednostavno mogu odraziti i na buduće generacije. Postoje dvije dimenzije svakog sistema (bilo da je kultura, pojedinac itd.): istorijska (vertikalna) koja kod pojedinca obuhvata biološko nasleđe i složeni program ponašanja, zavisno od temperamenta i genetskog sklopa, dok razvojna (horizontalna) podrazumijeva emocionalni, kognitivni i fizički razvoj pojedinca tokom života. Na porodičnom nivou vertikalna dimenzija obuhvata obrasce odnosa i funkcionisanja kroz generacije, i svakakao porodičnu istoriju. Dok horizontalni pravac vodi porodicu kroz vrijeme, susrećući se sa tranzicijama porodičnog životnog ciklusa. U kulturološkom smislu istorijska dimenzija bi bila istorija kulture i vjerovanja koja se prenose sa koljena na koljeno (npr. u nekim sadašnjim porodicama još uvijek postoji ožiljak njihovih predaka, žrtava ratova, logora…). Horizontalna dimenzija se odnosi na aktuelne događaje koji utiču na porodicu.
Životni ciklus se sastoji od različitih faza:
U današnjem svijetu predbračna faza nema isto značenje kao je što je to bilo u nekom ranijem periodu. Savremeni stil porodice ima fleksibilnija shvatanja i fokus nije na tradicionalnom stilu. Nekada je predbračna zajednica činila zajednički život muškarca i žene, u cilju želje da se prije konačnog stupanja u brak provjeri kakav je život pod istim krovom i različitim navikama. Danas se parovi odlučuju na zajednički život odmah nakon započete veze, bez braka kao finalne tačke. Vanbračna zajednica se skoro izjednačila sa bračnom i tradicionalni postulati su ostali značajni u znatno manjem procentu.
Početna porodica
Kao i što sam naziv kaže, ovaj period se odnosi na sami početak zasnivanja porodice, od vjenčanja do prve trudnoće. To je period kada partneri uče da funkcionišu kao dijada. Oni ne čine jedno, već dvije jedinstvene cjeline koje se razumiju, dopunjuju i djeluju kroz kompromis. Svaki partner u brak donosi svoju idiosinkratičnost, to je koncept sebe, koncept o bračnom partneru i braku. Ti koncepti podrazumijevaju i razloge za brak koji su različiti i uključuju: zrelost, zaljubljenost, ljubav, usamljenost, romantične razloge, ekonomsku nestabilnost, roditeljski pritisak, bjeg od sopstvene porodice.
Ukoliko se brak formira u vrijeme zaljubljenosti, koja nije isto što i ljubav, često veoma brzo dolazi do razlaza. Ukoliko se formira nakon duže veze, kada maske ideala padaju, kada se uvidi da je brak kompatibilna cjelina, brak traje duže.
Porodica sa malim djetetom
Ovaj stadijum obuhvata rađanje prvog djeteta do treće godine. Novi korak, postati roditelj, porodicu čini stalnim sistemom. Dijete treba da bude rođeno kao željeno, kao smisao širenja porodice, ostvarenja roditeljske uloge i ljubavi. Ono ne treba da se rađa u cilju zadražavnja partnera ili monotonije u braku. Ako nastane iz pogrešnih aspiracija dešavaju se problemi koji najčešće nastaju u vidu konflikata oko odgovornosti i nesposobnosti da se funkcioniše u roditeljskoj vezi. Istraživanja novorođenčadi pokazuju da roditelji više stimulišu fizičku aktivnost kod dječaka, a veću emocionalnu zavisnost kod djevojčica. Mladoj porodici treba omogućiti da pronađe mehanizme za ispunjenje ličnih i porodičnih ciljeva, tu se svakako misli na profesionalnu afirmaciju, dovoljno prostora za zadovoljenje emotivnih i seksualnih potreba, kao i održavanje dobrih odnosa sa prijateljima i rođacima. Veoma važan aspekt je sposobnost fizičnog i emocionalnog odvajanja roditelja od svoje primarne porodice.
Porodica sa predškolskim djetetom
To je treći stadijum i počinje kada najstarije dijete ima od 3-6 godina. U ovoj fazi treba potsticati roditelje da ne zapostavljaju razvoj kako u domenu ličnog tako i u domenu partnerskog. Jedna od čestih grešaka u rješavanju kriza na partnerskoj relaciji je, da kada se javi problem, on pokušava da se riješi rađanjem drugog deteta, odnosno skretanjem problema u stranu, što svakako usložnjava situaciju, produbljuje konflikt, može dovesti do ozbiljnih bračnih kriza, pa i razvoda. Svakako iz ove faze treba izaći sa saznanjem da se iz problema izlazi rješavanjem, a ne odlaganjem. Problemi sa djecom se mogu javiti, najčešće vezani za navike: spavanje, ishrana, enureza. Važno je napraviti distinkciju između razvojne teškoće i simptoma ili roditeljske i bračne disfunkcionalnosti.
Porodica sa školskim djetetom
Ovaj stadijum traje od polaska djeteta u školu do puberteta. Ulazak djeteta u novi školski svijet za porodicu predstavlja dolazak još jednog novog sistema, koji ima interaktivnu ulogu sa njom. Odsustvo djeteta od kuće u toku dana daje novu mogućnost roditeljima za profesionalne aktivnosti. A ono što je akcenat ove faze jeste da dijete započinje proces socijalizacije, dolaze školski drugovi, njihovi roditelji, učitelji… Ovo je dobra prilika da se testira odnos među sistemima i među pojedincima.
Porodica sa adolescentom
Ovaj stupanj traje od perioda kada dijete uđe u pubertet do odlaska djeteta od kuće. Roditelji tada gube potpuni autoritet. Dolazi do reorganizacije jer djeca mijenjaju vrijednosti i dovode nove prijatelje u kuću. Neophodno je dati djetetu određenu autonomiju, ali granice moraju biti definisane. U tom periodu postoji kruto držanje stereotipa o ulozi polova, što implicira da djevojčicama treba sugerisati da formiraju sopstvena mišljenja, vrijednosti, a muškarcima da budu komunikativniji i izražavaju svoje emocije. Emocionalna zrelost ili nezrelost, posledica su između ostalog i mentalne klime unutar porodice, koja je odgovorna za njegov optimalni razvoj. Strpljenje u toku obrazovanja i vaspitanja djeteta je neophodno, kako bi se izbjegla potencijalna kriza u ovoj osjetljivoj i dugotrajnoj fazi razvoja porodice. Zbog intenzivnih bioloških, fizičkih i kognitivnih promjena koje se događaju u ovom periodu, uz traganje za sopstvenim identitetom i regulisanjem granica, adolescenti su izuzetno podložni razvoju simptoma (rana trudnoća, delikvencija, depresija). O ovom periodu mogu da se jave sudari dvije krize, adolescentne kod djeteta i krize srednjih godina kod jednog ili oba roditelja.
Odlazak djece od roditelja – ”RASTURANJE PRODICE”
U životnom ciklusu porodice ovo je najduža faza, pa je iz tog razloga veoma složena po svojim brojnim zadacima. Karakteriše je najveći broj izlazaka i ulazaka članova porodice. Roditelji moraju da se izbore sa promjenom sopstvenog statusa, jer prave mjesto novim generacijama i dobijaju nove titule – babe i djeda. Ovaj period za roditelje može biti šansa za nove neistražene oblasti: putovanja, hobi, novi posao. Muškarci i žene različito reaguju. Muškarci uglavnom pate što nisu bili bliskiji sa svojom djecom, dok žene su manje ili više srećne jer su dobro brinule za svoju djecu i sada mogu da se posvete sopstvenom životu. To je period kada žene ulaze u menopauzu. Neke od njih ovo teško podnose, jer ih upućuje na starenje, a neke su ipak srećne jer ih to oslobađa brige o trudnoći i daje novu dimenziju njihovoj seksualnosti. Odvajanje prati kod djece osjećaj krivice, a kod roditelja osjećaj ostavljenosti, napuštanja, iznevjerenosti. Ponovo je pod lupom partnerski odnos, odnosno fokus nije na roditeljstvu već test uigranosti bračnih uloga.
Postroditeljska porodica
U našoj kulturi ovaj stadijum nazivaju ”sindrom praznog gnijezda”, jer bračni par ostavši u kući bez djece, osjeća veliku prazninu. Na ovom stadijumu se javljaju dvije glavne promjene: bračni par može doći u situaciju da njeguje ostarjele roditelje i bračni par postaje baba i djed što zahtijeva novo preuređenje granica. Društveno prilagođavanje i održavanje bliskih partnerskih odnosa omogućavaju uspješnost ove faze za koju neka istraživanja govore da može predstavljati i doba uživanja u životu, rasterećenost od briga za podizanje djece.
A šta sa razvodom?
Do skoro se razvod smatrao najtežom bračnom disfunkcijom koja vodi potpunom dezintegritetu porodice. Postepeno se oformio takav sistem koji se naziva binuklearna porodica, koja nastaje posle razvoda, što ukazuje na činjenicu da razvod nije kraj za porodicu. S toga, danas se o razvodu govori kao o ponovnom životnom ciklusu u razvoju porodice. Razvod se definiše kao prekid ili dislokacija tradicionalnog životnog ciklusa porodice i početak novog poglavlja. Zaista je bolje zdravi razvod nego nezdravi brak. Ali, brak je kompleksna cjelina u koju stalno mora da se ulaže, da se teži njenom očuvanju kroz razvoj ličnih potencijala.
Porodica je mali dom, ali veliki svijet.
Be the first to comment