“Stani! Nisi puppet master! Ne možeš držati sve pod kontrolom!”, reče mi dečko pre neki dan.
A samo sam htela da kažem sinu šta da radi, mami da objasnim da ne sme da vozi pod lekovima, završim posao u roku, dam instrukcije za edukaciju, dogovorim pozorište, opeglam veš…
I sve bih da bude savršeno i da svi budu zadovoljni!
E, šipak, što bi rekli deci! Ne može!
Zahvalila sam mu se i ućutala!
Nije mi prvi put. Nije verovatni ni poslednji.
Učim još uvek. Učim da delegiram poslove i zadatke. Kako zaboravim, previdim?
Desi se sve ono što nam se većini dešava u toku dana, mnogo informacija, malo vremena, puno želja…
Čujem i od drugih:” Najsigurniji sam kad sve uradim!” I sama sam takva. Koliko god hteli, ne možemo sve sami. Negde će nešto pući. Ili srce ili posao ili veza, brak ili…
A savršenstvo…? Postoji li?!
Ta potreba za kontrolom i nesigurnost da će se nešto loše desiti , ako ispustimo konce iz svojih ruku, pravi od nas zatočenike sopstvenog života i ako to ne osvestimo i ne radimo na sebi, stres će već, u obliku neke bolesti pokazati svoje pravo lice!
Pa šta, ako košulja nije opeglana, kad je On opegla?! Imaćemo preko potrebno vreme za sebe, koje svima nama nedostaje, zar ne?!
Novi kolega – naučiće! Ni mi ne znamo sve!
Be the first to comment