LJUBAV NIJE SAMO RIJEČ I NIŠTA VIŠE

Postoji poznata fraza “ljubav na prvi pogled”. Nekima je to potpuno jasno, a neki se ne slažu sa tim. Činjenica je da ljubav na prvi pogled ne postoji. Može da postoji zaljubljivanje, ali ne i ljubav.

Ljubav se karakteriše kao osjećanje proizašlo iz potpunog poznavanja druge osobe, a zaljubljenost iz lične projekcije i iskrivljene stvarnosti. Zaljubljenost je osjećanje koje traje od upoznavanja neke osobe pa najduže do pola godine. Zaljubljenost baš ima akcenat na zaljubljenosti, jer je to jako prijatno osjećanje koje poistovjećujemo sa osobom u koju smo zaljubljeni. Kroz taj period psiha ljubavi sazrijeva i donosi konačan sud o tome, da li vrijedi ili ne vrijedi nastaviti. Znači, postoje kod svih ljudi neki unutrašnji kriterijumi kojima se čovjek vodi u životu. Ti takozvani ideali se pripisuju osobi koju ne poznajemo dovoljno, zato što je osjećanje lična projekcija i strast se počinje izjednačavati sa osjećajem ljubavi. Tako prolazi vrijeme i polako se skida sloj po sloj idealnosti. Ostaje čovjek ono što je bio sve vrijeme, ali ga partner počinje gledati kroz realniji okvir. Zato ljubav ima dugi vijek, a zaljubljenost je kratkoročna.

Ljubav nastaje kao posledica sposobnosti emocionalnog vezivanja. To je sposobnost osjećanja ljubavi, ali i tuge ili žalosti. To je zdrava simbioza dvoje ljudi, koji su za sebe subjekti, ali za drugu osobu objekti njihovog intimnog svijeta.

Postoji uslovna i bezuslovna ljubav. Uslovna je ona koja nastaje kada partner ostvari odgovarajuće uslove, dok je bezuslovna ona koja je prava, kada se voli osoba onakva kakva jeste i ova vrsta ljubavi je relativna.

Odakle polazi individualni doživljaj i poimanje ljubavi? Roditeljska ljubav prema djetetu se usvaja i pretvara u ljubav prema sebi. Kako roditelji tretiraju dijete, tako dijete počinje doživljavati sebe. Znači, ako je voljeno, voljeće sebe. Ako nije voljeno, teško da će voljeti samo sebe. Kasnije u životu, uz tu vrstu formirane emocionalne vezanosti ljudi traže ono na šta su naučili. Čovjek može ranije da sazrene i da traži partnera kao zrela ličnost, a može da ostane vječito dijete do kraja života i da iz te pozicije traži ljubav. Najčešće čujemo da se kaže “idealni partner”. Treba bježati od takve terminologije, jer ona kao takva već stvara uvjerenje da će se teško naći idealna osoba. Pojedinac ima neke svoje kriterijume po kojima bira partnera. Prvo što je važno jeste, da li partner uopšte želi da se veže za trajno. Ako na nesvjesnom nivou nema sposobnost emocionalnog vezivanja, onda će tražiti partnere koji mu neće odgovarati, pa će se često smjenjivati, a time će se potvrditi njegova polazišna teorija da se pravi partner ne može naći.  Ili će pobjeći čim osjeti ozbiljnost veze.

Da bi par opstao potrebno je da bude kompatibilan. To ne znači da je potrebno da budu isti, već da se nadomještaju u onim stvarima koje su njima potrebne za život u dvoje. Nekom će trebati partner kao dijete, nekom kao roditelj, a nekome baš onako kako bi bilo ispravno. A to je, da se živi zajedno, poštuje, međusobno prilagođava, razumije i rješava konflikt uz kompromis. Ako jedan uvijek ima glavnu riječ, a drugi je tu samo da klima glavom, to je partnerski odnos kao roditelj i dijete. Odnos u pravoj  partnerskoj ljubavi mora da ima iste obostrane standarde. To podrazumijeva, ako jedan partner ima pravo na ostvarenje ličnih i profesionalnih ambicija, onda bi trebalo da ima i drugi.

Čista ljubav je mnogo više racionalna nego što se misli.  Emocije su prioritetne, ali razum ima podjednaku ulogu u svemu. Barem kada je izbor  partnera u pitanju. U zaljubljenosti važe drugačiji aršini i zato se pojedinci često začude kako su pravili pogrešne izbore.

Ako gledamo sa dijagnostičke strane, onda tu postoji niz specifičnih ponašanja i traženja partnera po mjeri.

Pasivno zavisni tip ličnosti će naći partnera koji će ga nipodaštavati i uvijek ga stavljati u podređeni položaj. Takve osobe će biti spremne da izdrže sve samo da ne budu ostavljene. Neće tražiti ništa za sebe samo da ostane partner uz njega. Ako ipak bude napušten naći će odmah novog partnera samo da ne bude sam. Pozadina svega je osjećaj inferiornosti i bezvrijednosti. Održavanje odnosa bar nekako kompenzuje doživljaj manje vrijednosti i uvjerenja da se ne može opstati bez drugog.

Emocionalno nestabilne osobe će naći fleksibilnog partnera koji će da toleriše njegove česte promjene raspoloženja, impulsivne radnje i stalne kritike.

Narcisoidni tip ličnosti su obično bila obožavana djeca ili djeca koja su imala ambivalentan doživljaj prema roditeljima (od obožavanja do prezira). Takve osobe imaju unutrašnji doživljaj inferiornosti koji zamjenjuju za narcisoidnost. Sam termin je nastao po mitskoj ličnosti Narcisu, koji nije mario za tuđa osjećanja. On se zaljubio u svoj odraz u vodi. To mu je bila kazna da razumije kako je bilo svim drugima koji su ga željeli a nisu ga mogli imati. To znači, da bi mogao da razumijes sebe moraš umjeti razumjeti i druge. Ovaj tip ličnosti traži partnere koji su submisivni, pasivno zavisni i dive mu se cijelog života. Ili često mijenjaju partnere jer nijedan nije dovoljno dobar za njih.

Zaključak je da partnerski odnosi mogu da nastaju i traju zato što se osobe nadomještaju u stvarima koje im odgovaraju. Zato ljudima često bude nejasno kako pojedini brakovi traju cijelog života, a osobe su potpuno različite.

Ljubav ipak ima kompleksniji smisao od samog partnerskog odnosa i nije je lako objasniti. Za ljubav je važno da se čuva i nadograđuje, jer partneri koji su ostvareni na više životnih polja imaju zdraviji odnos.

 

Ljubav nije samo riječ i ništa više!

Nađa Pekić
About Nađa Pekić 10 Articles
Osnovne i specijalističke studije psihologije završila na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, sa prosječnom ocjenom 9,70. Bila je student generacije. Već petu godinu je u edukaciji za psihoterapeuta transakcione analize, na Psihopolisovom institutu. Oblasti interesovanja su joj istraživačka psihologija, savjetodavni rad i psihoterapija.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


3 + sixteen =