Kako prepoznati Džokera među nama?

„What do you get when you cross a mentally ill loner with a society that abandons him and treats him like trash? You get what you fuckin’ deserve!“
Joker

Odavno neki film nije izazvao toliko polemike kao novi Džoker. Nije ni čudo, posebno ako se ima u vidu masovno ubistvo 12 ljudi 2012. godine u bioskopu u gradu Aurora (Kolorado) kada je učinilac bio prerušen u Džokera. Novi Džoker je nasilan i mračan triler, ali i uznemirijuća psihološka drama koji je, između ostalih, Dejvid Erlih (David Ehrlich) opisao kao “toksičan poziv na demonstracije samosažaljivih mladića u nametnutom celibatu”.

Oven Glajberman (Owen Gleiberman) je ocijenio da je “Finiks zapanjujući kao mentalno bolesni čudak koji postaje ubistveni klovn Džoker…adaptacija stripa koja izražava šta se dešava u stvarnom svijetu”. A da li se to zaista dešava u stvarnom svijetu i što bi bilo da je Artur išao na psihoterapiju?

Arturova dijagnoza

Ono što znamo o Arturu je da je usamljeni čudak koji žudi za povezanošću sa drugima, osjeća se nemoćnim, ima poremećaj nevoljne emocionalne ekspresije (sindrom koji karakterišu relativno stereotipne epizode nekontroliranog plakanja i/ili smijanja, a koje je posljedica raznovrsnih oštećenja u brojnim regijama mozga). Živi sa majkom (koja mu zapravo nije biološka majka), koju u isto vrijeme i voli i mrzi. Slične emocije ima i prema voditelju tok šoua, Mareju. To znači da Artur nije razvio cjelovitost objekta. To je sposobnost održavanja različitih aspekata doživljaja (pozitivnih i negativnih) neke osobe, sebe ili stvarnosti, kao jedne cjeline. Osoba koja nije razvila cjelovitost objekta, u odraslom dobu funkcioniše kao dijete. Ne doživljava cjelovito ni sebe ni druge. On ih ili idealizuje ne videći lošu stranu pa se posle razočarava ili vidi samo lošu stranu i to se naziva „cijepanje objekta“.

Njegov ego ne uspijeva razumno da misli jer ga preplavljuju osjećanja koja su proizvod nerealnog zapažanja i mišljenja. Kada idealizuje, on je euforičan, slijep za nedostatke onoga koga voli. Kada u njegovom umu prevlada negativni dio predstave objekta, onda ih „mrzi iz dna duše“ i spreman je i da ih ubije (što Džoker i uradi).

Isti odnos ima i prema sebi. On sebe doživljava rascijepljeno i nestabilno kao i druge. Ego djeteta koji je „razluđen“ sirovim instiktima, bez sposobnosti da ih umiri, ne može da spoji ekstremno pozitivne i ekstremno negativne emocije i razvije cjelovitost objekta.

Takođe znamo da pije nekoliko vrsta ljekova (ne znamo kojih), da je nedavno otpušten iz psihijatrijske ustanove te da ide kod socijalne radnice koja nije baš previše zainteresovana za njega. Nema bliskih prijatelja, živi usamljeničkim životom, ima poteškoća sa izražavanjem emocija, ima izraženu sklonost ka maštanju i fanzaziji. Ne postoje aktivnosti koje mu pričinjavaju zadovoljstvo i ima poteškoća sa izražavanjem bijesa (to se najbolje vidi u situaciji kada mu nadređeni kaže da će mu oduzeti od plate za slomljenu tablu).

Neuspjeh povezivanja sa drugima vodi osjećaju izolovanosti i traženju načina da se odnos ostvari, makar i kroz destrukciju.

Sve nabrojano su karakteristike shiozoidne ličnosti.

Šizoidne ličnosti pasivno čekaju magično dešavanje, iznenadnu sreću ili šansu (šansu za gostovanje u omiljenoj tv emisiji ili izgradnju odnosa sa kandidatom za gradonačelnka za koga misli da mu je otac). Sve osobe sa ozbiljnim poremećajem ličnosti traže ponovno uspostavljanje unutrašnje ravnoteže koja je godinama ranije narušena. Nedostatak ili oštećenje kapaciteta Ega za neutralizaciju je osnovna karakteristika šizofrenije. Šizoidne osobe pokazuju ekscesivnu količinu slobodne agresije koja, sama po sebi, predstavlja predodređenost za konflikt. Neutralizacija ili regulator psihe je mehanizam koji se razvija u najranijem uzrastu, prije nego što ego dobije svoj krajnji oblik i prije uspostavljanja konstantnih objektnih odnosa.

Umjesto odnosa sa realnim osobama, šizoidna osoba se povlači iz realnih odnosa i živi kroz odnose koji se dešavaju samo u “njenoj glavi”. Artur to radi sa komšinicom, koju je zapravo samo jednom sreo.

Ovaj poremećaj karakteriše:

• nezainteresovanost za socijalne odnose i nemogućnost izražavanja emocija u interpersonalnim situacijama počevši od adolescencije;
• ne žele bliske odnose, uključujući i porodične;
• Malo ili nimalo su zainteresirani za seksualne odnose;
• uživaju u vrlo malo ili nimalo aktivnosti;
• nemaju bliskih prijatelja ili osoba od povjerenja;
• djeluju hladno, ravnodušno, kao da su bez emocija;
• imaju neupadljivu, gotovo nepostojeću mimiku i ravan ton bez pokazivanja emocija.
• Često ih opisiju kao „čudake“, „ekscentrične“, „neobične“.
Ovaj poremećaj ličnosti je češći kod muškaraca nego kod žena. Rasprostranjenost je između 3 i 5 procenata.

Što sa Arturima među nama?

Mnogo ljudi sa šizoidnim poremećajem ličnosti rijetko traže pomoć. Ljudi sa poremećajem ličnosti često ne traže tretman sve dok poremećaj ne počne znatno da ih ometa ili na neki drugi način utiče na njihov život. To se najčešće dešava kada osoba isrcpi sve resurse za nošenje sa stresom i drugim životnim teškoćama.

Istraživači danas ne znaju šta uzrokuje šizoidni poremećaj ličnosti. Saglasni su samo oko mogućih uzroka a to je splet bioloških, genetskih, psiholoških i socijalnih faktora. To podrazumijeva načine na koje je osoba u ranom djetinjstvu uspostavljala svoje prve relacije sa roditeljima i sa drugom djecom kao i temperament oblikovan sredinom u kojoj je osoba odrastala. Može se zaključiti da nije dovoljan jedan faktor za nastanak poremećaja, već kompleksno delovanje svih navedenih faktora.

Marginalizacija ovih ljudi znači isključenost iz svih tokova, odlučivanja o bilo čemu, čak i o sopstvenoj sudbini. Nije to samo puko siromaštvo, nezaposlenost, nego isključenost iz svih tokova, bilo odlučivanja, bilo ostvarivanja demokratskih građanskih prava.

Obaveza svih nas, kao društva, je da ih ne marginalizujemo i ne isključujemo.

Artur na psihoterapiji

Tretman ovog poremećaja podrazumijeva dugoročnu psihoterapiju koja može biti propraćena medikamentima, Jako korisno može biti uključivanje klijenta u grupnu ili porodičnu terapiju. Terapija može biti efikasna u smislu bolje adaptacije i integracije osobe u socijalnu sredinu.