Ljeto je na pragu pa i sve veća gužva u teretanama i fitnes centrima. Žene pred ljeto uglavnom odlaze u teretanu kako bi skinule višak kilograma, dok muškarci žele da dobiju na mišićnoj masi. Entuzijazam i gužva će trajati otprilike do juna mjeseca, a onda će iscrpljeni od treninga izaći iz teretane nezadovoljni i vjerovatno se više neće vratiti u nju.
Mediji, a pogotovo internet i društvene mreže poput Instagrama neprekidno obasipaju publiku slikama zategnutih muških i ženskih tijela, koje djeluje savršeno zbog posebnog osvetljenja, fotošopa i raznih filtera za uljepšavanje. Takva slika nije realna i kod publike izaziva osjećaj inferiornosti, nesigurnosti i pada samopouzdanja. A šta kada osoba želi da postigne ovakav, nerealan, izgled a pri tom nema razvijenu toleranciju na frustraciju pa rezultate očekuje sad i odmah?
Fizička aktivnost i (ne)tolerancija na frustraciju
Tolerancija na frustraciju ili imunitet psihe je sposobnost koja nas čini otpornima na frustracije koje život nosi sa sobom. Niska toleracija na frustraciju se javlja kada odbijemo da se ponašamo disciplinovano da bismo ostvarili određene ciljeve, kada mislimo da ne možemo da tolerišemo neizvjesnost i kada idemo zaobilaznim putevima, odnosno prečicama. Stvari se ne odvijaju onako kako želimo, ne ide dovoljno brzo i lako, ne mršamo na djelovima tijela na kojima bi željeli (ne postoji selektivno mršanje), ne dobijamo mišićnu masu onoliko brzo koliko bi željeli… Moramo da treniramo i onda kada nam se ne trenira, ne dobijamo povratnu informaciju od okoline kakvu bi željeli.
Jedan od najprimtivnijih mehanizama odbrane koji se javlja u situaciji kada postoji izrazito jaka želja da se savršenstvo postigne brzo, bez mnogo muke, truda i frustriranja, a odlaganje ostvarenja želje djeluje tako da izaziva nepodnošljivu tenziju, je negiranje postojanja želje. Taj mehanizam često srijećemo kod adolescenata koji kuliraju i odbijaju svaku ideju o ulaganju truda, negirajući sopstvenu potrebu za razvojem. Od njih možemo čuti razne varijacije sljedeće rečenice „Nemam želju da moje tijelo izgleda lijepo i da se osjećam fizički sposobnim pa me ne frustrira njeno nezadovoljavanje“
Sličan je i mehanizam obezvređivanja želje. Osobe koje nisu potpuno negirale svoju želju već su je umanjile ili obezvrijedile, pa se usljed toga javlja anksioznost. Ove osobe razvijaju osjećanje zavisti prema onima koji to nisu uradili i do njihovog obezvređivanja („mrze one opsjednute izgledom“, „glupe ljude kojima je samo trening i zdrava ishrana u glavi“, „budale koje su se odrekle slobodnog vremena i hedonizma”. Cijena korišćenja ovog mehanizma odbrane je smanjenje svojih ambicija i sposobnosti.
Pomjeranje želje ili „življenje kroz tuđe uspjehe“. Sastoji se u tome da se želja pomjeri na drugu osobu, grupu ili instituciju. Identifikacija sa osobom koja je nešto postigla, i doživljaj da smo i mi nešto postigli kroz uspehe te osobe. Na ovaj način, ne samo da se želja ispunjava kroz drugog nego se i izbjegava frustracija koja bi mogla da nastane ako se ta želja ne ispuni. Ovdje je važno napomenuti da, osobe koje koriste ovaj mehanizam odbrane ne razmišljaju o tome da ni taj vrhunski sportista kroz čiji uspjeh „živi“ nije takve rezultate postigao preko noći, kao i da uspješni sportisti treniraju čitav život i uz to imaju intenzivne treninge, vođene od strane stručnjaka, poseban režim ishrane i odmora.
Sanjarenje je mehanizam odbrane samo ukoliko je dominantan način funkcionisanja, inače svaka osoba ponekad sanjari. Ako osoba često nesvjesno podliježe tome da svoje motive zadovoljava u mašti i kroz sanjarenje, a ne kroz realne aktivnosti koji bi vodile zadovoljenju njenih motiva, onda ovo postaje za tu osobu dominantan način bježanja od realnosti sa ciljem bježanja od problema.
Okretanje u suprotno– aktivno kretanje ka određenom cilju se okreće u pasivno očekivanje da se to desi. U ovom slučaju želja se ne umanjuje niti okreće na drugoga, već se mijenja njen smjer. Ako bi osoba bila aktivna i ako ne uspije u svojim namjerama osjetila bi veliku frustraciju koju ima utisak da ne može da podnese, zato pribjegava brzim i lakim rješenjima.
Usljed tendencije za brzim i efikasnim rezultatima, takve osobe posežu za raznim pilulama za lako i nepovratno gubljenje kilograma, povećanje snage i mišićne mase, obezbeđenje potrebne energije, poboljšanje kognitivnih sposobnosti, regulisanje tjelesne kompozicije i brži oporavak nakon treninga. Nedovoljna svijest o tome za koliko vremena se dobija mišićna masa, koliko je vremena potrebno za definisanje te mišićne mase, koliko je vremena potrebno da prođe da bi se vidio efekat zdravije ishrane i načina života dovodi do iskrivljene slike realnosti i težnje ka brzim rezultatima.
O tome koliki značaj, u modernom dobru, ima fizički izgled i potreba za brzim rezultatima, sa što manje uloženog truda, najbolje govori podatak da je za period od 1990. do 2000. godine profit od prodaje dijetetskih suplemenata porastao sa 4 na 17 milijardi dolara na godišnjem nivou.
Veliki broj rekreativnih sportista koristi dijetetske suplemente neracionalno, bez jasnih indikacija i preporuka od strane zdravstvenih radnika. Istraživanje koje je 2016. godine sprovedeno u Podgorici (Analiza upotrebe dijetetskih suplemenata među rekreativnim sportistima u Podgorici, Arh.farm. 2016; 66: 91 – 102), pokazalo je da je ukupno 81% rekreativaca uzimalo dijetetske suplemente u kontinuitetu ili povremeno.
Najveći je procenat onih rekreativaca koji koriste dijetetske suplemente u kontinuitetu 43%, povremeno ih upotrebljava 38%, a 19% ih uopšte ne koristi. Od ukupnog broja anketiranih 29% ispitanika se izjasnilo da trenutno koristi dva do tri, a čak 8% se izjasnilo da koristi više od pet različitih preparata istovremeno.
Najčešće korišćeni dijetetski suplementi za poboljšanje sportskih performansi su vitamini, proteinski suplementi, aminokiseline, kreatin, glutamin, sagorjevači masti, gejneri, anabolici…
Među najpopularnije suplemente protiv gojaznosti spadaju: karnitin, kapsaicin, kofein, hitosan, konjugovana linolinska kiselina, hidroksi-limunska kiselina, krom, vanadijum…
Većina ovih suplemenata, ako se koriste u prekomjernim količinama i predugo, može dovesti do različitih zdravstvenih problema: vrtoglavice, mučnine, povraćanja, hormosnkog disbalansa, bola u stomaku, dehidracije, onesvešćivanja, aritmija, problema sa bubrezima, itd.
Važno je napomenuti da je umjerena ili mala količina vitamina i minerala preporučljiva zbog jačanja imuniteta, oporavka organizma nakon teških fizičkih napora, protiv umora i slično, ali mnogi u želji da što prije postignu željene rezultate, lako pretjeraju i zloupotrijebe njihovo korišćenje.
Kaže se da fizička aktivnost može da zamijeni mnoge ljekove, ali nijedan lijek ne može da zamijeni fizičku aktivnost. Umjerena fizička aktivnost i izbalansirana ishrana treba da bude sastavni dio životnog stila svakog čovjeka.
Kao što i naporne fizičke vežbe ojačavaju muskulaturu i fizički imunitet, tako i psihološke frustracije jačaju “psihološku muskulaturu”. U tom smislu, razvijanjem tolerancije na frustraciju razvija se, zapravo stpljenje – sposobnost podnošenja, (s)trpljenja, u ovom slučaju neizvjesnog i nepreciznog vremenskog određenja za postizanje postavljenog cilja.
Odluka o kretanju na psihoterapiju uključuje i prihvatanje ulaganja dosta vremena i truda jer ona ne daje brza i laka rešenja. Ona nema precizno definisan rok do kada će trajati. Upuštanje u psihoterapiju je prvi korak u razvoju tolerancije na frustraciju. Takođe, kroz psihoterapiju klijent će ovladati vještinama koje će mu pomoći u jačanju “psihološke muskulature”, odnosno razviti sposobnosti za podnošenje različitih vrsta frustracija.
Be the first to comment