Džentlmen savremenog doba

Da li džentlmeni postoje i dalje u ovom savremenom svetu kada je sistem vrednosti potpuno promenjen, pitanje je koji postavljaju mnogi. Ko su oni danas, i zašto ih društvo ceni? Koje su odlike tih ‘savršenih’ muškaraca i da li se sa tom vrlinom rađa ili se ona stiče kroz učenje? O ovoj temi razgovarali smo sa gospodinom Dejanom Babićem, brend menadžerom lux aksesoara Art Go’den  iz Dubrovnika.

• Gospodine Dejane, kako biste opisali svoj životni stil u par rečenica?

Životna uvertira u načelu počinje s odgojem, osoba se dalje razvija kroz edukaciju, čitanje i jako bitno hobije.  Taj ‘ongoing’ ciklus se zaokružuje socijalizacijom u habitatu u kojem se osoba nalazi i na taj način nas te tri stavke najviše određuju kao ličnost.

Imam sreću da su me roditelji odgajali i usmjeravali po principu “gdje da gledam, ali ne nužno i šta da vidim”, činjenicu da sam po prirodi znatiželjna osoba koju interesira sve i svašta, pa samim time izbor edukacije i samih hobija je raznolik, što po tematici što po lokacijama na kojima sam se školovao, a kasnije i radio. Sve navedeno je doprinijelo tome da za sebe mogu reći da sam emancipiran muškarac sa tendencijom da budem džentlmen, kažem namjerno težim jer to nije titula nego način života i proces koji je kontinuiran.

• Šta za Vas predstavlja pravi odraz džentlmenskog ponašanja?

Biti džentlimen je ‘stanje uma’. Način na koji hodaš, komuniciraš, način na koji se ponašaš prema ljudima oko sebe, živis, energija kojom zračiš. U vremenu u kojem živimo akcenat je stavljen na površnost, traži se fast-food, fast-relationship, fast-beauty. Intelekt, kultiviranost, i sadržaj postaju manje bitni.  Da parafraziram jedan citat Eduarda Galeana argentinskog novinara i pisca koji to možda najbolje opisuje: “Živimo u svijetu gdje su sahrane važnije od pokojnika, gdje su svadbe važnije od ljubavi, gdje je izgled važniji od pameti. Živimo u kulturi ambalaže, koja prezire sadržaj.”

Samim time mnogi od spomenutih manira su izumrli, za neke je i dobro je što su izumrli, kao konkretno npr. dvoboj za čast izmedju dva muškarca. Međutim, neki naoko (ne)bitni obrasci ponašanja i maniri izumiru u nedostatku čitavog niza društvenih i odgojnih gore spomenutih faktora.

Džentlimen je prije svega…

Open-minded

Spreman da sasluša i prihvati tuđe argumente, kao i karakteristika da je znatiželjan u smislu gladi za znanjem i novim iskustvima, koje u konačnici definiraju pogled takve osobe na svijet oko sebe. Samim time to znači da nije osoba koja ima predrasude prema svijetu oko sebe.

Principijelan

U načelu džentlmen drži do svoje riječi, stoji iza onoga što izgovara, kao što izgovara ono iza čega stoji.

Požrtvovan

Koliko se možda to nekome čini kao floskula,  u životu ne postoji lagan način za doći do određenog cilja, sve što je vrijedno u životu postiže se trudom, drugim riječima zna da za sve što je vrijedno imati, vrijedno se i boriti. Nebitno o čemu se radilo, bitan je princip koji nas definira.

Ima manire

Maniri su ključne stvari kojima konstantno dokazujemo da džentlmenstvo nije izumrlo. Naoko sitne stvari poput: kontakta očima i konkretnog stiska ruke, ustajanja starijim osobama, poštovanja prema ženama u kontekstu otvaranja vrata, spremnost da prvi plati račun u restoranu, RSVP na email, i slični trenuci koji čine našu svakodnevicu. Čitav niz malih obrazaca ponašanja, koji u konačnici čine širi spektar jedne priče, nešto kao sabrana dijela. Predložio bih knjigu svakako, koju je napisala ženska osoba: “The book of good manners – Etiquette for All Occassions” by Mrs. Burton Kingsland.

Drži do svoga izgleda

Oblači se prema prilici, i u skladu sa svojim osobnim stilom.  Novac je ovdje manje bitan, dapače često stil zna biti obrnutno proporcionalan debljini nečijeg džepa. Trend nošenja trenerke prilikom odlaska u restorane, kao i farmerki na događaje poput vjenčanja, ne pokazuje samo manjak stila nego i manjak ukusa i manira. Neke stvari jednostavno ne priliče mjestu i vremenu, a dapače poštujem svačije pravo da bude kreativan, ali shodno prilici.

Empatičan i pravedan

Ima osjećaj empatije, te razvijenu emotivnu i socijalnu inteligenciju. Osjećaj za pravičnost i okolinu oko sebe i često djeluje altruistički, možda čak i humanitarno.

• Da li su uloge junaka i džentlmena pomirljive?

Mislim da je vrijeme romantizma u tom kontekstu prošlo, ili da parafraziram trenutno nije ‘IN’. Danas muškarci pumpaju samo mišiće umjesto da pumpaju i mozak.  Nekada su se čitale knjige, za one koji se možda ne sjećaju, relikti, stara verzija Kindle i Blinkist aplikacije. Muškarci su nekada slali pisane riječi u kojima su izražavali svoju privlačnost prema ljepšem spolu umjesto današnjih lajkova, odnosno slali cvijeće umjesto današnjih emotikona. Da poruka bude jasna, nisam kontra digitalizacije uopće nego samo protiv načina na koji se koristi ta mogućnost.  S druge strane odnos žena prema sebi samima je bio isto tako drugačiji, nisu bile pod utjecajem grand-parada-(ne)kulture, gdje starlete s koeficijentom  inteligencije ispod sobne temperature, sa silikonskim srcima i hijaluronskim dušama ne pričaju pravilno vlastiti jezik a kamoli neki drugi. Ne zaboravite da žena traži džentlmena, ali isto tako džentlmen traži damu. Tako da je balans narušen s obje strane. Neka nova renesansa i dama, i džentlmena je prijeko potrebna.

• Koliko je bavljenje sportom doprinelo jačanju Vaše sigurnosti i promenama na listi prioriteta? Koji je Vaš omiljeni sport, i zašto?

Sport je definitivno nešto sto dodatno jača snagu volje, gradi karakter. Pokazuje da uz pametno uložen trud, možete postići zavidne rezultate i pri tom govorim o rezultatima bitnim za vlastiti uspijeh i jačanje samopouzdanja. Pri tome je bitan katalizator svih negativnih stvari, negativne energije i stresa koji dolazi s već spomenutim ‘fast-konceptom’ života danas u kojim se od nas traži da sve više ulažemo vremena i truda za isti,  ili manji nivo životne satifsfakcije. Tokom treninga, često mi najbistrije misli prođu kroz glavu, nekako su čula izoštrena, kao i mozak. Moj omiljeni sport je triatlon, što mi omogućava bavljenje s tri sporta u jednom: plivanjem, trčanjem i biciklizam. Danas je triatlon na neki način  kao golf nekada, dosta ljudi iz business sfere života se u svijetu sve više bavi ovim sportom. Tako da dosta networkinga i novih poznanstava se ostvaruje kroz ovaj vid socijalizacije. Traži dosta odricanja i vremena, ali pruža za uzvrat jako puno toga.

Pored toga skijam i rekreativno igram tenis i planinarim. Bitno je da se ljudi pronađu u onome što ih ispunjava, svakome svoje.

• Smatrate li da postoji razlika izmeđi stečenih i ‘naučenih’ manira. Kako Vi prepoznate razliku među pravim damama i gospodom, i onima koji samo glume (manje ili više vešto) da to jesu?

Interesantno pitanje, nisam o tome nikada racionalno razmišljao. Međutim, kao i u svemu  glumiti nešto u životu mimo biti glumac na sceni ili na filmu ne pravi pretjerano smisla. Zato što prije ili kasnije se ‘faker’ prepozna, i cijela priča onda ne drži vodu. Instinktivno već mogu reći kad netko glumi nešto što nije, uostalom prije ili kasnije ta osoba će se spotaknuti na vlastitu nogu, obzirom da nije to za što se predstavlja. Intuitivno takve osobe prepoznajem, osim toga otvoren sam prema svima oko sebe i dobronamjeran, ali što ne znači da svakoga puštam blizu sebi.

• Šta je to što pravi kavaljer nikada sebi ne bi smeo da dozvoli kada je u pitanju ‘osvajanje’ dame?

U zadnje vrijeme prilično često čujem  da muškarci kad odlaze na ‘date’, dijele račun u restoranu ili prilikom odlaska u kino. Takve stvari su možda trivijalne, ali znatni pokazatelji manira i stanja uma te osobe. Nezamisliva mi je situacija u kojoj muškarac odlazi na spoj s djevojkom i dijeli račun za večeru na prvom viđanju. Za takav ‘modus operandi’ ne postoji isprika.  Baš u takvim situacijama, dosta često netko tko ima možda većinu manira padne na onom krucijalnom, koji se naziva galantnost.  Pri tom  ne mislim da su muškarci ti koji bi trebali plaćati u svakoj prilici račune, jer za to u naprednom društvu kakvom težimo nema prostora, a da objasnim i zašto: Emancipacija žene kroz povijest je dovela do toga da su se žene same uz potporu tog istog društva izborile za svoja prava. Drugim riječima, pravo na edukaciju, tržište rada i bolje životne uvjete koji im pripadaju u svakom smislu. Samim time s boljim životnim uvjetima, dolaze i bolje mogućnosti, a onda i nekakav integritet koji nekada nije bio moguć radi evidentne razlike u položaju. Drugim riječima emancipirana dama nikad neće dopustiti muškarcu da joj uvijek plaća piće, jer ta ista dama ima integritet. U principu džentlmen i dama predstavljaju iste vrijednosti u društvu na dva različita pola.

• Koje osobine najviše cenite kod suprotnog pola, a koje kod svojih drugara? Osim estetskog faktora koji utiče da nas baš određena osoba privuče, kod partnera ljudi najčešće cene one karakterne osobine koje traže i u prijateljima.

Rekao bih da ta analogija pravi smisla… Kao i kod prijatelja: intelekt, komunikativnost, open-mindness, lojalnost, pravičnost, empatičnost. Iznad svega onaj ‘X’ faktor koji je kombinatorika estetike, poezije i epa.

• ‘Lepota je uzdići se do jednostavnosti’ , a stil je u detaljima… da li ste saglasni sa ovom tvrdnjom? Šta se to tako lepo nalazi u jednostavnosti, a koji to detalji definišu stil?

Stil je spot vizualne, intelektualne i duhovne prezentacije. Način na koji misliš, način na koji govoriš, a pogotovo način na koji radiš sve što radiš.  Puno je više od načina kako se odijevamo. Minimalizam je meni konkretno privlačan kad pričamo o stilu, kako u arhitekturi tako i po pitanju odijeće. Definitivno ona mantra ‘manje je više’ kod mene igra ulogu, kako u kontekstu svog osobnog stila tako po pitanju percepcije na ljepši spol. Prirodan izgled, rad na sebi i lično zadovoljstvo, su neki od presudnih faktora da bi žena bila privlačna i zračila oko sebe. Zato je puno lakše otići kod frizera, kozmetičara i estetskog kirurga, ugradit umjetne ekstenzije, plastične nokte, i filere… međutim efekat je kratak i samodostatan, ali ne prenosi šarm, nego ga dapače ubija.  

• Da li su visoke cene jedini razlog zbog kog ljudi beže od luksuza, kvaliteta, stila u pravom smislu te reči, ili je za to ‘pak kriva ‘trash’ kultura, ‘copy of the copy’ stil, isticanje brenda u prvi plan (često ispred kvaliteta)… ? U jednoj od izjava taj termin ste adekvatno nazvali ‘hodajući bilbordi’…

Generalno mislim da ljudi ukoliko bježe od luksuza, bježe zato što ga ne mogu priuštiti. Iako nužno nešto što ima visoku cijenu ne mora deklarativno značiti da je i kvalitetno iako konotacija stoji. U načelu smatram da je luksuz sam po sebi nepretenciozan i ne vrišti naokolo i ne smiješka se s logotipom većine nadgrobne ploče.

Onaj koji ga nosi ne nosi ga da bi tom ambalažom digao sebi vrijednost, nego zato sto cijeni taj specifični dizajn i kvalitet izrade i ‘core values’ iza kojeg taj brand stoji. S druge strane kriteriji su poremećeni, ljudi se zaista ponašaju poput hodajućih bilboarda pojedinih brandova, da bi naizgled dodali vrijednost ionako devalviranom stanju svoga uma. Čak je nevažno u ovom kontekstu jel nešto ‘fake’ ili nije. To je opet posebna tematika i ovo pitanje općenito je prilično kompleksno i ima značajniji socijalni kontekst nego se čini na prvi pogled.